Radeći već nekolio godina putopise, na putu mi se stvorilo i poprilično banjskih mjesta, od Krapinskih Toplica do Karlovyh Vary. I naših, recimo Olovo, Vrućica (kod Teslića), Fojnica ili Kulaši (kod Prnjavora), kao i onih u regiji, a to je za mene teritorij bivše nam države. Toplice po Hvatskoj i Sloveniji su u svakom pogledu europske, ne možeš im lako naći mane, a one u ostatku ex-Yu uglavnom se mogu svrstati u kategoriju „srednja žalost“: ili im fali parkova, ili su neuredni, nepokošeni i zapušteni, ili im je parking skučen, minimalistički, ili su im zgrade ohrndane, ili... Ima stotinu tog „ili“. Ima, naravno, i onih koje su posljednjih godina donekle odskočile, ali je onim europskim, pogotovo sveukupnim konceptom, kad bi se pogledala iz kakva drona, najbliža Banja Koviljača. Nažalost, s poprilično izvankonceptualnih minusa ☹

Rimljani su, zna se, imali nos za ljekovite vode, što, budući da sumporni izvori nadaleko bazde, i nije bilo odviše teško. Tako je nastalo naselje poznato kao Genzis. Sam bog zna kakve su sve horde jurcale niže zidina Koviljkina grada do 1533. godine, kada se Banja navodi kao jedno od sela u nahiji Bohorina. Sumporni smrad nadjenut će seocetu nevesele priimenke Smrdan-bara i Smrdan-banja, a za ljekovitost smrdanbarskog crnog blata znat će i Turci, koji će, za liječenje svojih hanumica, oko 1720. godine podići i prvi namjenski objekt, vjerojatno kakvu nadstrešnicu pod koju se mogu skloniti do očiju zamazani blatokupači.

Slabo bi se, međutim, došlo do europskih visina da Banju – bit će da se prije toga, k'o danas na kladionici, desila dojava – nije ošacovao kralj Petar I. Karađorđević, nakon čega su iz državne blagajne u Banju počeli stizati snopovi šuštavih „keka“. Sumporno kupatilo građeno je od svibnja 1904. do 1908., kada su u porcelanskim kadama obavljene prve masaže, gostvala je, dakako uglavnom politička i druga elita, a na raspolaganju imali i elektromasaže, blatne kupke i drugo što uz to ide. Na krovu je iznikla kupola, otad do danas jedan od najprepoznatljivijih simbola mjesta. Dojučerašnja prostrana ledina iscrtana je stazicama i šetalištima, zasađeni su drvoredi, a uređenje je katkad, nakon što bi sa svog kraljevskog tijela uklonio i zadnji trag blata, nadgledao osobno kralj. Zbog Banje su strane delegacije znale koji sat provesti u čekanju, a državnički poslovi zaglibiti u zastoju, ipak je Petar, osim što je bio kralj, bio i čovjek i nekad mu se nije dalo iz kade, koja je, eno, gostima s dubljim džepom i danas „naizvol'te“.

M.J. | Bljesak.info / Citadela

Ispred Blatnog kupatila zatječem samo vite breze i omorike, a oko Starog sumpornog kupatila, uz četvrtastu drvenu kućicu sa šiljkom na vrhu što podsjeća na džamijski alem, visoke platane i nešto sadnica koje će ih jednog dana zamijeniti na travnatoj pozornici. Kupatilo – to je prvi, mali minus – išarano nemaštovitim grafitima, a veeeeliki minus je nekad prekrasno, sada očito odavno zaboravljeno zdanje bočno od Kraljevog kupatila, ne samo obilno išarano već i – krov i potkrovni vijenac su u ruševnom stanju – opasno za one koji požele zaviriti unutra.

Desetljećima je, a i danas je, uz kupolu Kraljevog kupatila, ukras čitavog mjesta bio Kur-salon. Nalik je bajkovitom dvorcu, a vrhovi njegovih dvaju tornjeva, od 1932., kad je podignut, sigurno moraju imati memoriju veću od najboljeg računala: pamte raskošne balske haljine, bezbrojna zaljubljivanja, kraljevska vina, nastupe filharmonija i baleta, snimanje filmova, izvedbe opera, ali i narodnjake i malo manje stila. Tri dana sam u Banji Koviljači, a živu glazbu čujem jedne od tri večeri: u uši mi se, dok prolazim, uvlači ekavizirana inačica i ovdje očito popularnih stihova Slavonijo ko te nije voleo / ne zna šta je izgubio…. Usput ću iste večeri s fešte ispred kavane Udruženja penzionera odslušati Sedamdeset i dva dana pa Sve behara i sve cveta; ono da se zapitam jesam li u Slavoniji ili u Bosni :)

Saloni su nazvani po kraljevima i kraljicama, ali i po Njegošu i Ivi Andriću pa ko šta voli nek' izvoli. Najljepši pogled na Kur-salon pruža se s Citadele, okruglog vidikovca uz gornji rub parka, na kome se stalno izmjenjuju radoznali posjetitelji. Citadelu i Kur-salon spaja pravocrtna staza s fontanom na pola puta, a slika je uokvirena brojnim stablima i cvijetnjacima. Panorama za desetku.

M.J. | Bljesak.info / Pogled s Citadele na Kur-salon

Bočno od Citadele je istodobno i najživlje i – ako nije grubo reći – najmrtvije, tu se, naime, sudaraju liječnici i pacijenti, tu se nalazi sjedište i glavnina Specijalne bolnice za rehabilitaciju. Na bolnicu se, da bi bolesnici mogli pravo iz sobe u ordinaciju, nastavlja hotel „Hercegovina“. Malo dalje je, u istom nizu, Vila „Dalmacija“. Da, pomalo čudno ime za bilo što u Srbiji, ali se treba malo vratiti u povijest, kako dalju, tako i malo manje dalju, kad su Srbi u Dalmaciji igrali vrlo važu ulogu, kako u vjerskom, tako i u političkom te društvenom životu. Na drugoj strani parka je, blizu trenutno napuštene Vile „Koviljača“, također napuštena i prazna Vila „Bosna“. Dvije umorne starice još uvijek odišu ljepotom, ali bi im hitno bio potreban temeljit tretman brisanja bora, botoksiranja, šminkanja, naravno uz prethodni specijalistički pregled. Elem, „Hercegovina“ i „Dalmacija“ blistaju, „Bosna“ – nula bodova!

Svi dosadašnji minusi su ništa u odnosu na naredni: s bočnog zida montažne prizemnice usred parka, nekad prostranog kafića, šareni pano s motivima iz Banje Koviljače što poziva na izlete, nudi suvenire i preporučuje smještaj, a ispod krova okačen prepoznatljivi logo „coca-cole“. Da nešto nije u redu pokazuju poderani najloni što vise s krova. Iza zida – katastrofa: ponutrica potpuno rasturena, nekadašnje „sećije“ polomljene i poderane, kao i sve ostalo, posvud okolo gomila šuta i smeća. U kutovima neuredno nabacani ruksaci i štošta drugog. Wtf? Odgovor stiže za minutu: na vratima se pojavljuju dvojica crnoputih, gledajući me upitno, ali pomalo i prijeteće. Migranti. Izlazim i vidim ih još desetak. Ovo je trenutno njihov dom i otkud mi pravo da im nepozvan gavljam po „stanu“?!

Pedesetak metara dalje, sa stražnje strane Kur-salona, biste kralja Petra i sina mu, kralja Aleksandra. Zadovoljno gledaju svoje kraljevske blagajne djelo. Migrante ne vide ili se prave da ih ne vide. Sve u vidokrugu je tip-top, od fontane dvadesetak metara promjera, preko beskrajnih pločnika i istih takvih cvjetnih aleja, do ukusno izvedenih kamenih parkovskih kapija. Dvojica što jurcaju na motornim kosilicama trude se, valjda im je to zaduženje, da u kraljevske poglede ni slučajno ne zaluta nešto šporko. Da se kako mogu trgnuti iz svoje brončane nepomičnosti i vidjeti onaj hršum kroz koji malo prije prođoh, neko bi, ako ne bi prošao i gore, barem zaglavio debele robije.

M.J. | Bljesak.info / Kralj Petar i kralj Aleksandar

Naravno da ću prošetati i dijelom gradića izvan parka. Banja Koviljača je malo mjesto pokraj mnogo veće Loznice, broji svega nešto više od 6.000 stanovnika i dovoljna joj je jedna široka ulica, nazvana po Maršalu Titu, što banjski dio dijeli od „ostatka svijeta“. Dominiraju dva međusobno povezana tornja nejednake visine, od kojih jedan pripada nekadašnjoj robnoj kući, pretvorenoj u vrlo luksuzni hotel „Royal Spa“. Ispred hotela vlakić što dokonim gostima za desetak minuta vožnje pokaže sve što Banja nudi očima. Preko puta parka prostrani parking i autobusna stanica, a da bi posjetitelji shvatili da su na odredištu, tu je, karakteristična za mnoge toplice, četverostrana česma s četirima lavljim glavicama i goluždravom mladicom na vrhu, zagledanom u nebesa. Iznad jedne od pipa fotografija zamišljenog muškarca, ime Moma Stanić i godina 1998. Nema sumnje da se radi o nekadašnjem prvotimcu „Crvene zvezde“, svjetskom putniku i donžuanu iz Banje Koviljače, a zašto je njegova slika tu gdje jest, ne shvatih; može biti da je keširao izgradnju česme i spomenika.

Panoi najavljuju izložbu fotografija ovdašnjeg fotografskog asa Aleksandra Stojanovića i loznički nastup Marije Šerifović. Bilježim i nekoliko razborodnih paviljončića. Trgovci magnetima, tanjirićima i ostalim drangulijama & zrzavatima ne tegle, kao gdjegdje, za rukav. Popet ću se i do, ispostavit će se zaključane, pravoslavne crkve svetih Petra i Pavla. Novija, osvećena 1975., prva u Banji, ako ne računamo onu započetu i podignutu do krova pred izbijanje Drugog svjetskog rata, doslovno do temelja srušenu 1949. od strane „narodne vlasti“. Usput nailazim na još nekoliko napuštenih vila. Šta li se sve izdešava, pitam se, da ovako moćna i skupa zdanja zarastu u šumu i grmlje?

M.J. | Bljesak.info / Spomen-kosturnica na Gučevu

Posjetiti Banju Koviljaču, a ne uzverati se na Gučevo nekako bi, barem za one koji vole povijest, bilo ravno svetogrđu. To je svega kojih dvadesetk minuta vožnje zavojitom uskom cestom kroz šumu, pored koje gdjegdje izranjaju mala privatna carstva onih koji ne vole buku grada. Na toj planini, što se natkučila nad Banju, odigrala se jedna od prvih i jedna od najkrvavijih bitaka Velikog rata na našim prostorima. Austrougarske trupe, pod zapovjedništvom generala Oscara Potioreka, vojnog guvernera Bosne i Hercegovine, brojale su oko 125.000, a srpske, na čelu s generalima Stepom Stepanovićem i Pavlom Jurišićem Šturmom, duplo manje vojnika. Naravno da je austrougarska vojska bila bolje oboružana i obučena, a Potiorek je imao i osobnih motiva, budući da se – zna se da je više puta govorio kako će se osvetiti Srbima – nalazio u automobilu u kome su u Sarajevu nepuna dva mjeseca prije ubijeni Franz Ferdinand i njegova trudna Sofija, a on sam izbjegao smrt samo zato što je Gavrilu Principu zadrhtala ruka.

Bitka je bila i prva rovovska u Velikom ratu, trajala je 55 dana, a glavni okršaji vođeni su na Eminovim vodama i Koti 708. Potiorek je na kraju ipak slomio otpor i krenuo ka Valjevu, osvojivši nešto kasnije i Beograd, ali je herojski otpor branitelja slavljen i opjevan kao neka vrsta pobjede. Tisuće mrtvih tijela, više srpskih, ali ne mnogo manje ni onih drugih, mjesecima je i godinama ostalo nepokopano. Na kraju je austrougarska vojska na Crnom vrhu izgradila zajedničku kosturnicu, koju će 1929., nakon što okupatorska vlast odavno i zavazda okrene leđa Srbiji, zamijeniti nova. Dva ratnika s mačevima čuvaju ulaz u kosturnicu, a iznad glava im poznati Njegošev stih da je „blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“. Austrougarski vojnici se ne spominju, iako su i oni tu; možda i ne bi bili da je nakon svega bilo moguće razdvojiti koji kosturi pripadaju kojoj vojsci.

Između pristupne ceste i kosturnice, na širokom postamentu, visoki križ u sjećanje na Darju Aleksandrovnu Korovkinu, bolničarku iz carske Rusije, dobrovoljku, poginulu ovdje 2. listopada, za trajanja bitke. O njoj se, što se službenog dijela tiče, malo zna, ali je znano da se, sve do pogibije, nije štedjela, previjajući na prvoj crti, kaže predaja, i po stotinu ranjenika dnevno. U Banji vidjeh njenu ulicu, kao i pano posvećen njoj, a ovdje, na Gučevu joj je – to se baš rijetko susreće – pedesetak metara od križa, postavljen još jedan, nešto manji spomenik.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik Darji Aleksandrovnoj Korovkinoj

Posebno zanimljivo je to što su se, prema nekim tvrdnjama, na Gučevu 1914. prvi put okršili tadašnji podnarednik i kasniji jugoslavenski maršal i predsjednik Josip Broz Tito i ondašnji vodnik, kasniji general i zapovjednik jugoslavenske kraljevinske vojske, Dragoljub Draža Mihailović. Po istim izvorima, na Gučevu su se u austrougarskim redovima borili i Vlatko Maček te Miroslav Krleža, pa čak i glavni među prečanskim Srbima, Svetozar Pribićević.

Gučevo je i izvrstan vidikovac. Od kosturnice se kao na dlanu vide Drina i desetci kilometara pitome mačvanske doline, a onaj što gleda, jer je visinska razlika velika, osjeća se kao nečim nevidljivim prikačen za nebo. Tek nakon što se nagledam spomen-kosturnice i njenih brojnih detalja pa pogled usmjerim ka dolini, shvatit ću zašto je narod gučevski boj nazvao „Bitkom ispod oblaka“.